Helou Blogger :)


Everyone has a story to tell...



31.08.2014.

Gubim sve,gubim sebe...

Nije ovo zivot kojem sam se nadala..Ovo je samo bol.... Gubim sve...Nemam nikoga...Boli...Kako dalje? Neznam kako...Neznam mogu li podnositi dalje ovo.. Iz dana u dan novo razocarenje,nova greska,novo kajanje... Nisam ocekivala da mi je zivot bajka,ali nisam ni da je ovoliko bolno sve ovo..Previse prolaznih ljudi u zivotu...Previse.. Ne znam do kada cu izdrzati..Gubim sve,a gubim i sebe..

10.08.2014.

Ne mogu,a moram..

Jednostavno ne mogu..Ne mogu dalje,ne mogu vise.. Zao mi je sto vise ne mogu da budem sretna.. Mrzim svoj zivot.. Bojim se i od pomisli na buducnost.Sta me to jos ceka? Zao mi je sto zivot nije ono sto sam ocekivala,ili bar se nadala. Hah,sinoc sam bila na koncertu Nedjeljka Bajica Baje,i toliko sam se veselila tome..Bio mi je to san,no u jednom momentu,kada sam pogledala sve te ljude oko sebe osjetila sam toliku nelagodu,neki neobjasnjiv osjecaj..Da li se to bojim ljudi? Koga god sam pogledala kao da zlo iz ociju im izlazi... Zasto se ovo javlja? Na jednu pjesmu toliko sam osjetila da nema smisla moj zivot..Da mi se ne zivi uopce. Najezila sam se,predala se masi,i nastavila glumiti srecu,kao sto to cinim svaki dan.. Ne znam dokle cu ovako..Moram nesto promijeniti,jer umorna sam od svega... Ne mogu da se borim dalje,ne mogu,a moram..

31.07.2014.

Koliko me bolis...

Prolazim gradom.Srecem te na drugom stranu trotoara,gledam te s njom i pitam se:Da li je vodis na nasa mjesta? Da li ju volis vise nego mene? Zasto me nakon godinu dana bolis sve jace? Zasto samo na tebe mislim? Ti malo najljepse,najdraze djubre,sa najljepsim plavim ocima,kako mozes da mi toliko po mislima hodas? Da li je moguce da ovaj osjecaj ne prestaje?! Uvjerila sam se da vrijeme ne lijeci rane,ono je samo tu da nas tjesi. Tesko mi je..Ne zelim da pricam nikome iz drustva,jer nitko ne moze ovo razumjeti.Ovu bol,koja me svaki dan sve vise i vise izjeda... Obozavala sam pogled tvojih plavih,sitnih ociju,koje me pogledaju s tolikom ljubavi.. Obozavala sam sjediti na nasoj klupici,cak i ako smo posvadjani ili smao sutimo,bilo mi je bitno da si tu. Nikada ne cu zaboraviti kada si mi pijan pricao koliko me volis,koliko ti znacim,kako me nikada neces prestati voljeti,gdje su sada te rijeci? Drago mi je ljubavi jer si sretan,bar mislim da jesi,jer tvoja sreca mi je najbitnija,cak i ako narusava moju,nije mi bitno,jer te volim vise od sebe!!

...
30.07.2014.

Moja prva i jedina ljubav.Sada moja patnja najveca.

Pisajuci ovaj datum,ne mogu da vjerujem da je sve tako brzo proslo. Da je vec 4 godine od svega... Sve je pocelo od bezbrizne djecije ljubavi,prve simpatije,pa do prvog decka. 23.4.2010.-te smo nastali mi.Kao djeca,na jednoj klupici.Prvi poljubac nije usljedio odmah tu noc,dogodio se oko 3 mjeseca poslje toga,i uvijek ce mi ostati u sjecanju,jako lijepom sjecanju. Do ljeta 2012.-te nasa veza idalje je bila samo djecija,no onda krece ozbiljnije..Dobro koliko to moze biti u tim godinama,no tada jest.Prekidali smo,svadjali se,no uvijek se vracali jedno drugome.To je tako trajalo do Bozica .On usao u lose drustvo,trava,opijanja,kocka.Promjenio se.Nije vise bio ista osoba,ona osoba koja bi mi po pet puta dnevno govorila koliko me voli,koliko mu znaci.Ona osoba koja me nasmijavala do suza,koja mi je brisala suze, i osoba koju je boljelo kada i mene.Usljedila su stalna vrjedjanja,svadje..Prekinuli smo.Nakon mjesec dana bol nije prestajala i opet smo se vidjeli.Trebali biti ponovno zajedno no,odlazi s drugom.Tada krece moj bol....Sjecam se Bozica 2013.-te.Bol.Tri mjeseca se nismo culi..Koliko je to boljelo.Prosla je i nova godina,tada sam ja krenula opijati se samo da zaboravim.Cekala sam tu subotu i taj izlazak,samo da se napijem.Da bih se osjecala bolje..No nakon nekog vremena ni to nije pomagalo.Svaki put kada bih ga srela moje noge bih krenule klecati,srce lupati 200 puta u minuti,u trbuhu idalje leptirici kao i prije 4 godine,samo sto je sada on kraj mene prolazio kao kraj stranca...Svaki put kada bih ga srela,imala sam tesku noc.Bolnu. Dosao je i 23.4.2014-te godine.Dugo vremena proslo od zadnjeg izlaska,dopisivanja..No bol se nije smanjivala,bivala je jaca i jaca..Tu mi se noc javio..Dopisivali smo se, i od tada nasa dopisivanja ne prestaju.S njegove strane je sve prijateljsko,s moje ista ljubav kao i prije,ista osjecanja..Zvao me je vani i bili smo u kasne sate.Zapalili koju cigaretu i pricali.Kako je toliko najljepsi?Kako moze probutidi u meni ovolike osjecaje?Ovolike emocije?Ovoliku ljubav,koja ne prestaje.. Nasao je djevojku,zavolio je,zasada nisu dugo,no kako je krenulo potrajat ce..Nije mi zao,nisam ljubomorna na nju,naprotiv sretna sam jer je i on sretan.To mi je najbitnije.Nema veze sto nije sa mnom,samo neka je sretan. Oduvijek sam sanjala da dozivim svitanje s njim,zoru.Mislila sam da mi se nikada ne ce ostvariti.NO.. Dosao je 26.4.2014.-te,tocno prije 4 dana..Bili smo zajedno u stanu,popili dvije boce bijelog vina,pricali i slusali muziku..Doslo je vec 4 iza ponoci,i krenula sam leci,i dosao je za mnom..Legao kraj mene...Prvo sam ga gurala,govorila da ima djevojku..Da ne radi to no..Nisam uspjela dugo tako.. Kada mi se priblizio..Nisam mogla nista.Bila sam samo nemocna zena u zagrljaju svoje ljubavi,ujedno svoje patnje.. Do 6 ujutro se nismo odvojili jedno od drugog...Nismo spavali na nacin na koji vi sada mislite,nismo to nikada napravili,no i da jedno ne bih sada zalila,jer mi je bio prvo sve,osim toga.Tog prvog puta..No prvi put cu cuvati za njega.Makar cekala jos dugo vremena,ne zalim. Ujutro nastaje griznja savjesti,osjecam se uzasno..On ju je prevario.Dogovorili smo se da ce ostati medju nama i necemo ponoviti to vise..I evo proslo je vec 6 jako bolnih dana meni..A kao da smo jucer zoru zajedno docekali.. Cekala sam ga godinu dana..Cekat cu i dalje..Jer ne mogu i ne znam drukcije..Volim te,patnjo moja najveca. !

30.07.2014.

Bile smo kao sestre...

Moj drugi post bit ce o mojoj sestri,hah,nekada sestra. Upoznale smo se prije 7 godina.Od provg susreta smo kliknule jedna s drugom,hah,mi smo to tako nazvale,nas klik. Imale smo veliko drustvbo u osnovnoj,koje se naravno raspalo pocetkom srednje,nas dvije upisale smo razlicite skole u razlicitom gradu.Moj najveci strah bio je da ce nas to razdvojiti,udaljiti nas odnos...No,nije.Pocetkom srednje nas odnos je jos vise ojacao.Sto puta sam rekla, pa i sto prvi,i da imam sestru,ne bih je voljela toliko.O nasem prijateljstvu pricao je cijeli grad,cijela moja obitelj ju je zavoljela,kao mene njena. Pocetkom naseg prijateljstva mama mi je jednom rekla da smo razlicitog ranga,da objasnim njeni roditelji su doktori,obitelj na velikom i dobrom glasu. No nije nas to to smetalo nikada. Bez obzira na sve sto se dogodilo, mogu reci da smo imale pravo prijateljstvo,no nazalost svemu dode kraj. Usle u srednju ona je krenula krivim putem, no ni to nas nije odaljilo. To je bio njen zivot, nije mi smetalo.Pricala mi je sve,pokrivale smo jedna drugu,stitile,nikada nas nisu mogli razdvojiti.Cuvale smo se jedna druge,pomagale si..Vec kada smo usle u treci srednje njeni problemi su otisli jos dalje.Krenuli su pokusaju samoubojstva,depresija i ostalo. Bila sam uz nju.Zavrsila je na psihijatriji 3 tjedna.Cijelo vrijeme bez nje je prolazilo uzasno sporo,prvo nase razdvajanje na toliko vremena.Prije nego je otisla tamo nase prijateljstvo je vec bilo na klimavim nogama.Prije toga non stop se derala na mene,istresala,trazila da bude sve po njenom,vec tada sam primjetila da to nije ista moja sestra kao sto sam ju znala.No ja sam to sve prastala i prelazila, pa cak i zaboravljala. Nakon njenog povratka od tamo,sve se mjenja. Ona biva bolje,sto se tice nje.Rjesava se proslosti,i zaboravlja ju polako. No onda je pocela misliti samo na sebe,ona i samo ona. Polako me to pocelo tjerati od nje,no ipak sam ostajala pokusavala razumjeti.Do te noci..Njenog rodjendana..Tada krece naopako sve.Ostavlja me na ulici naseg grada u 3 ujutro i odlazi sa nekim deckom kojeg zna 2 tjedna,s kojim nije u vezi... Pamtim idalje kako ide od mene..Pamtit cu tu noc do kraja mog zivota..Nisam znala gdje cu,bila sam uplazena,tuzna,ljuta i razocarana..Kroz cijeli gread sam plakala,jer sam znala da nista vise nece biti isto...Tada je dosao nas kraj.Zadnjih mjesec dana mi je koma.Zadnji mjesec bez nje..Nemmam osobu za povjeriti se,nemam osobu s kojom bi mogla zaboraviti na sve..BILA MI JE SESTTRA.svi ce te ostaviti,kad tad. U to sam se uvjerila mnogo puta,ali ovaj zadnji,najvise. I bole dani bez nje.Toliko uspomena,toliko smijeha,suza,toliko neostvarenih planova... No zivot me ucio od malena,ne ce me ni ovo slomiti,idem dalje. Pocetci su najtezi,no preguraju se. I ja cu ovo !!!

...
30.07.2014.

Heloou :)

Hej. Odakle poceti? Krecem pisati blog zbog toga sto vise nemam osobu kojoj se mogu povjeriti do kraja,ispricati sve o sebi,reci joj svoje boli,svoje teskoce..Potrebno mi je nesto da ispisem svoje osjecaje i dogadjaje u svome zivotu. Od djetinstva zivot me nije mazio.Djetinstvo mi je proslo u neprestanom opijanju moga tate,svadja njega i mame i istjerivanja iz kuce.Sve je to trajalo do mog treceg razreda,do rastave mojih roditelja,koja mi nije tesko pala jer sam samo zeljela mir u kuci.Sa svojim tatom sam ostala u dobrim odnosima(koliko se to moze nazvati dobrim odnosom). U osnovnoj skoli nisam primjecivala razliku izmedju sebe i svojih vrsnjaka,tako da za nju imam predivne uspomene,i sjecam se da sam bila jako sretna.U 7. razredu osnovne sam se po prvi put i zaljubila, sto cu vam pisati u iducem postu. Prave brige i moje more su krenule sa pocetkom srednje skole, kada moj zivot pada u razor.Tata se vraca na staro,svaki susret s njim je neprestana galama.Mamin teski posao je dovodi do oboljenja kicme.Brat se okrenuo drustvu i opijanju.Nitko ne mari za mene vise.To i sada traje,cijeli moj dosadasnji zivot ustvari.Tada sam pocela primjecivati razliku sebe i mojih prijatelja. Sjecam se kada odem kod prijateljice i vidim kako su sretni svi zajedno,stalna zezanja u kuci,smijeh,sreca..Nikada to nisam dozivjela..U mojoj kuci zivimo mama,brat i ja,no odnos nam je ziva nula. Nikada ni uz njih nisam osjetila sta je obitelj,to je ono sto najvise boli,to je ono sto najvise zavidim svojim vrsnjacima. Sada ulazim u cetvrti srednje,i sve sto osjecam je praznina i tuga,zbog svih groznih dogadjaja iz moga zivota...Zelim van iz svoje koze..